Video
Linkovi
Forum
Koncerti
Newsletter
  1.  
     

Info

Hrvatska domovnica za Edu Maajku - SUMNJIVO LICE

09.10.2007

Miljenko Jerković - Jutarnji list

Edo će ući u leksikone i tada neće biti važno je li bio hrvatski državljanin
Neki je dan na novinskim stranicama s vijestima iz dangube i zabave objavljeno kako je Edi Maajki još jednom odbijena molba za primitak u hrvatsko državljanstvo. Iako tu živi petnaestak godina, savršeno vlada hrvatskim jezikom i prihvatio je hrvatsku kulturu kao svoju, on ne ispunjava uvjete da bude građanin ove zemlje. Teško je reći koji su to uvjeti, premda i to piše u zakonskim i podzakonskim aktima, jer uvijek postoji diskreciono pravo države, ustvari onih koji u simboličkom smislu predstavljaju državu, da onome tko nije rođen u Hrvatskoj, od roditelja također rođenih u Hrvatskoj, uskrati čast pripadanja političkoj naciji i glasačkome tijelu, ali i da ga tom čašću prekoredno blagoslovi, čak i ako Hrvat nije, niti mu na pamet pada to biti. Diskreciono pravo je misterij na kojemu počiva svaka država.


Po propisima koji vladaju od 1991., da bi se čovjek rođen na teritoriju Bosne i Hercegovine pričestio kao hrvatski državljanin nužno je da priloži katoličku krštenicu. To je jedini dokument koji će nadležni prihvatiti kao dokaz vašega hrvatskoga podrijetla, iz čega bi se moglo zaključiti kako je bosansko hrvatstvo crkvena kategorija. Pogani u toj dalekoj istočnoj zemlji zaređuju se, dakle, u Hrvate, pa ni teoretski ne mogu biti ateisti. Istina, bilo je vremena, naročito između 1993. i 1995., kada su tisuće muslimana iz Cazinske krajine, Velike Kladuše i Bihaća primani u hrvatsko državljanstvo. Događalo se to za trajanja sukoba između snaga lojalnih središnjoj vladi u Sarajevu i Abdićevih autonomaša, kada se, navodno, u Zagrebu špekuliralo s prisajedinjenjem “Turske Hrvatske” i tako barem djelomičnim popunjavanjem hrvatske kifle, koju je Tuđman iz nekog čudnog razloga, valjda iz pekarskoga neznanja, nazivao perecom.

Edo Maajka rođen je u Brčkom, a u Hrvatsku je došao kao dječak. Većina važnih stvari u životu dogodila mu se u Zagrebu. Tu je postao poznat i slavljen, kao jedan od pionira hip hop scene, i njezina najveća zvijezda. Pisao je i snimao svoje pjesme, gorke i bolne, ispunjene zbiljskim i izmišljenim biografijama jednoga živog svijeta, rasutoga po nekoj poratnoj bosanskoj provinciji ili po neboderima Novoga Zagreba. Njegovi junaci su autsajderi, prolupali ratni veterani, ljubavni parovi koje tragično dijeli nacionalna barijera, plaćeni ubojice, obični ljudi i ljudi bez domovine. Cijeli jedan telefonski imenik prepun očaja i humora. Kao i većini Bosanaca u Zagrebu i u svijetu, Edi Maajki je stalo da bude voljen i da ga doživljavaju kao nekoga svog. Kada mu se smiju, on misli da je prihvaćen i da im je potreban. Ali možda mu se smijao i onaj tko ga je, u ime diskrecionog prava hrvatske države, prekrižio kao mogućega hrvatskog državljanina.

Istovremeno, hrvatsko državljanstvo je stekao bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova, Silajdžićev pouzdanik i bespogovornik Sven Alkalaj. Njemu državljanstvo nije trebalo za život, kao Edi Maajki, nego za vikendicu, da ne bi plaćao porez koji plaćaju stranci. Kada je kao ministar zatražio državljanstvo druge države, Alkalaj je obezvrijedio svoju vlastitu, a onaj tko mu je to državljanstvo dodijelio, taj je obezvrijedio Hrvatsku. Ozbiljna i odgovorna država ne bi stranome ministru udijelila svoje državljanstvo, niti bi ga on od takve države i tražio. Iako Alkalaj nije kriminalac i probisvijet, hrvatsko je državljanstvo dobio na način na koji ga dobivaju upravo balkanski kriminalci i probisvijeti, te brazilski i kamerunski nogometaši na privremenom radu u hrvatskim prvoligašima. Kada bi se prelistao spisak onih kojima je u posljednjih petnaest godina ukazana čast državljanstva zbog posebnih interesa i zasluga za Hrvatsku, dobio bi se jedan omanji Alkatraz, Lepoglava ili Sing Sing, u kojem bi tek poneki beogradski mafijaš znao osnove hrvatskoga jezika. Vele da je Alkalaj svoju domovnicu stekao redovitom, a ne ovom - izvanrednom - procedurom, ali ni to ne mijenja ništa ne stvari, jer je u rubriku “zaposlenje” morao upisati “ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine”, nakon čega procedura postaje toliko izvanredna da o njoj pišu sve novine.

Sven Alkalaj beznačajan je za hrvatsku kulturu u najširem smislu riječi. Njegovo ime neće se naći niti u jednom hrvatskom leksikonu, pa ni onom Hrvata u Bosni i Hercegovini. On je samo broj u katalogu državljana, i ama baš nitko i ništa više od toga. Njegovo hrvatstvo niti će škoditi, niti će koristiti, osim što će državnu blagajnu, na ime poreza za vikendicu u Slanom, oštetiti za koju stotinu eura. S druge strane, Edo Maajka ući će u hrvatske leksikone, njegove pjesme dio su hrvatske kulture, pripadaju antologiji hrvatske pjevane - a možda i one druge - poezije, jednoga ćemo dana po njima prepoznavati godine u kojima danas živimo, pa će nam Edo Maajka biti podsjetnica na jednu mladost, hrvatsku mladost, s kraja devedesetih i početka nultih godina. Tada više neće biti važno je li on tada bio hrvatski državljanin, ali danas je to pitanje kulturne i društvene zrelosti, pa i nacionalnog samopoštovanja. Prije nego što mu istekne mandat, ministar Božo Biškupić trebao bi se pozvati na diskreciono pravo i za Edina Osmića, u ime hrvatske kulture, zatražiti primitak u hrvatsko državljanstvo. Premda je Bosanac, a nije kršten.
Natrag »
Pionir